Staza Lijeve Ruke –
Analiza

ONA




Staza Lijeve Ruke i Sotonizam su povezani u onoj mjeri koliko je Sotonizam povezan sa LHP* (Left Hand Path/Staza Lijeve Ruke). LHP je ime dato da opiše sistem ezoteričnog znanja i praktičnih tehnika – a taj sistem je još znan i kao 'Crna Umijeća'.


Razlika između Staze Lijeve i Desne Ruke:

Svrha svakog pravog Okultnog puta ili sistema, bilo da je Lijeve ili Desne Ruke, jest postići ili pronaći određeni cilj i pružiti ezoterično znanje i vještine. Cilj je opisan na razne načine (primjer; 'Gnoza', Kamen Mudraca, Prosvjetljenje).

Međutim, postoji pogređno shvaćanje da su Staze Desne Ruke nesebične a Staze Lijeve Ruke egocentrične – tj. razlika između ta dva je viđena kroz individualan moral. Drugo pogrešno shvaćanje jest viđenje razlike u apsolutnim moralnim terminima – tj. Staze Desne Ruke predstavljaju „dobro“ a Staze Lijeve Ruke predstavljaju „zlo“. Nedavno su pokušavali da se formuliraju 'sive' staze koje kombiniraju oba elementa, i za takve 'sive' staze često se kaže (od njihovih zagovornika) da su one „pravi“ Okultni put ili staze.

Realnost je malo drugačija. Staze Lijeve i Desne Ruke [od sada pa nadalje, koristit će se jednina 'Staza', iako ju treba razumjeti kao množinu] jesu dosta zasebne i razlikuju se i u svojim metodama i u ciljevima. Najosnovnija razlika je u tome što je RHP (Right Hand Path/Staza Desne Ruke) restriktivna – određene stvari su zabranjene ili namrštene – i kolektivna. Tj., RHP uzima nešto odgovornosti od pojedinca imajući formalnu dogmu, etički kodeks i ponašanja, i traži od pojedinca da sudjeluje u organiziranom grupiranju, koliko god labavo to grupiranje bilo. Ukratko, identitet pojedinca je do neke mjere uzet – sistemima vjerovanja koje pojedinac mora prihvatiti, i po njima prihvatiti nekakav viši 'autoritet', ili biti takav autoritet kao individua, grupa ili 'ideologija'(pa čak, ponekad, i više-osobeno Biće – 'bog' ili 'bogovi').

Kao razlika, LHP je u svojim metodama nestruktuiran. U pravom LHP-u nema toga što nije dopušteno – ništa što je zabranjeno ili ograničeno. Tj., LHP znači da individua preuzima potpunu odgovornost za svoja djela i svoju potragu. To čini LHP i opasnim i teškim – njegove metode mogu biti korištene kao izlika za anti-socijalno ponašanje kao i što mogu biti korištene da pomognu u fetišizmu i slabostima individue pa i odvesti pojedinca u neka zabranjena i ilegalna djela. Međutim, pravi Inicijat LHP-a se poduhvaća potrage, i kao takav nešto traži: a to je, dinamičan, imperativ njegovih djela kao i svjesno razumijevanje i uvažavanje da su sva ta djela samo dio te potrage, a ne sama potraga. To uzdizanje je tu jer LHP Inicijat traži majstorstvo i samo-spoznaju koji su obuhvaćeni u takvoj Inicijaciji. Prikladno tome, LHP Inicijat vidi metode samo kao metode, iskustva samo kao iskustva. Obadva se koriste, iz njih uči i na kraju odbacuju.

Zbot toga, LHP je po svojoj prirodi nemilosrdan – snažan karakter pobjedinčki prolazi, slabi padaju. U LHP-u nema nikakvih 'sigurnosnih mreža' – nema dogme ili ideologije na koju se može osloniti, nema nikoga da pruži komfor ili ublaži udarce, nema organizacije, individue ili 'Bića' kojem se bježi kada stvari postanu teške i koji će pružiti podršku, suosjećanje i razumijevanje.

LHP uzgaja samo-dostignuće i samo-nadmoć – ili uništava, ili doslovno, ili preko obmana i ludila.

Nadalje, cilj ili svrha LHP-a jest individualno specifična – to je uzdizanje te individue do 'božanstva'; ispunjenje individualnog potencijala a s tim i otkriće i ispunjenje njene jedinstvene Sudbine. Znači, odgaja jedinstven karakter, jedinstvenu individuu. RHP, naprotiv, se interesira sa 'idealističnim' i više-osobenim svrhama koje pomažu 'društvu', 'čovječanstvu' i tako dalje: individua je 'ponovno stvorena' apstraktnim i impersonalnim farmama.

LHP po svojoj prirodi znači da Inicijati najviše rade sami. Sljedbenici LHP-a jesu majstori svojih još nemanifestiranih Sudbina. I dok mogu prihvatiti vodstvo i savjet, oni izbjegavaju bilo kakav oblik pokornosti: oni uče za sebe, iz vlastitog iskustva i od vlastitog truda. To je presudno da bi se razumjela prava priroda LHP-a. LHP znači samo-oslanjanje, samo-iskustvo, samo-trud, osobna borba za dostignućem. RHP znači da netko drugo – neka individua, ili nekakav autoritet ili hijerarhija nagrađuje ili dodjeljuje RHP Inicijatu znak ili simbol „napretka“. Tj., RHP preuzima ulogu učenika, ili 'chele' – i to često kao ulizica. Oni se oslanjaju na nešto drugo ili nešto iznad njih, gdje se LHP Inicijat oslanja samo na sebe: svoje umijeće, vještinu, karakter, želju, inteligenciju i tako dalje. Uspješan LHP Inicijat je individua koja uči iz vlastitih iskustava i pogrešaka. RHP Inicijat pokušava učiti iz teorije – od onoga što su drugi učinili.

U suštini, LHP Inicijat je slobodan duh, koji već posjeduje siguran samovoljan karakter, dok je RHP Inicijat u ropstvu tuđih ideja i načina kao se rade stvari.

Pojam samo-odgovornosti je, kao što je gore spomenut, presudan u LHP-u i srodno tome svaka orgaizacija koja tvrdi da je LHP a ne podržava to i u teoriji i u praksi je lažna organizacija. U praksi to znači da organizacija ne ograničava iskustva svojih članova – ona na njih, na primjer, ne nameće bilo kakav vezujući autoritet koji članovi moraju prihvatiti ili suočiti se sa 'isključenjem' kao i što im ne daju nikakav kodeks ponašanja ili etički kodeks. To znači da ne objavljuju dogmu koju članovi moraju prihvatiti i da nije potrebno da se individua pokorava onome što hijerarhija kaže. Nema 'zabrane' određenim vizurama, ili individuama ili drugim organizacijama jer nema pokušavanja da se član natjera da uvjete ponašanja, stavova, vizura, mišljenja, izričaja ili bilo čega drugoga. Ako postoji ijedna od tih stvari, organizacija koja to radi zasigurno nije organizacije Staze Lijeve Ruke iako možda koristi neke motive, simbole i metode LHP-a. Takve organizacije su umjesto toga naklonjene prirodi RHP-a – u učinku kojeg ostavljaju na svoje članove.

Sažeto rečeno, RHP je blag. LHP je surov. RHP je kao ugodna igra – i to ona koja se može igrati, ostaviti na neko vrijeme, pa ponovo igrati. LHP je muka koja traje godinama. RHP propisuje ponašanje i granice osobne odgovornosti. LHP znači samo-odgovornost i samo-trud. RHP traži od individue da se na neki način prilagodi. LHP nije restriktivan. RHP organizacije i 'učitelji' traže od Inicijata da se prilagodi i da prihvati autoritet te organizacije/'učitelja'. LHP organizacije i Gospodari/Gospodarice nude samo savjet, osnovan na njihovom iskustvu.


Sotonizam:

Kao što je gore spomenuto, Sotonizam je specifičan LHP. Konvencionalno, i netočno, Sotonizam se opisuje kao 'štovanje Sotone/Vraga'.

Riječ 'Satan' originalno potječe od grčke riječi „optužba“. Tj., Sotona je arhetip remećenja – Protivnik koji izaziva prihvaćeno, onaj koji prkosi – onaj koji želi da zna. U suštini, Sotona je simbol dinamičkog pokreta: generativna ili pokretačka sila iza evolucije, promjene.

U realnosti, Sotona je arhetipski ili simboličan, i stvaran. Tj., on postoji u psihi individue, i izvan individue.
Sotonizam je, djelomično, prihvaćanje nužnosti promjene – stvarnosti stvari kao što su muka, borba, ratovi, kreativnost, individualni genij, prkos. Evolucijske prirode tih stvari. Ali Sotonizam je puno više od prihvaćanja realnosti tih stvari od njihove nužnosti. To je i individua koja traži da bude kao Sotona da bude Sotonistička. Pravi Sotonist ne obožava neko Biće koje se naziva Sotona. Sotonista radije prihvaća realnost Sotone [na svim nivoima] i potragu da postane, u svom životu i izvan njega, tip bića iste vrste kao i Sotona – tj., da promjeni svoju evoluciju i evoluciju drugih: da se evoluira u novi tip egzistencije. Egzistencija se može opisati pod onim što je znano kao 'Sotona'. Potraga je dinamična i stvarna, a to znači da oni koji teže putu Sotonizma idu mnogo dalje od onih koji samo slijede LHP. Tj., Sotonizam vodi u nova područja bića: ide dalje od 'Crne Umjetnosti' iako ima svoju osnovu i podlogu u toj Umjetnosti. Dio toga je veće ezoterično znanje (na primjer, Eonska Magija) a dio je u tehnikama i metodama stvaranja nove individue. Sotonista efektivno uči igrati se boga.

Dok Sotonizam, opisan gore, uključuje individualnu potragu da se postane kao Sotona, važno je uzeti u obzir tko i što je Sotona.
Sotona je Princ Tame – Gospodar svega što je skriveno ili tajno, i unutar nas i izvan nas. On je vladar ovoga svijeta, sila iza svoje evolucijske promjene; 'vatra' života. On je Gospodar Života – svih senzualnih užitaka.

On je također 'zao' ili 'mračan' ili 'zlokoban' (sinister)** – nemilosrdan, nemilostiv, Gospodar Smrti. On može a i promiče patnju, mizeriju, smrt. Ali sve te stvari su impersonalne – one su prirodne posljedice života, promjene i evolucije.

Sotona po svojoj prirodi ne može biti 'podplaćen' ili 'umilostiv' – i njegovu Službu je nemoguće potplatiti, „paktom“ ili nečim drugim. On nije zainteresiran za takve uzaludne stvari. Iz toga vidimo da ne može postojati 'religijozan' Sotonizam – nuđenje molitvi ili nuđenje obećanja ili bilo čega drugoga za Sotonističke usluge. Takve stvari impliciraju strah, pokornost i ostala takva svojstva karaktera koja Sotona prezire. Sotonistički pristup je radije u slavi Sotonističkog djelovanja i napjeva i sličnog jer su Sotonistički – i radeći ih tu postoji zanos, afirmiranje i bivstvo kao Sotonino: ne zato što je nešto 'očekivano' ili urađeno zbog straha posljedica. Živeći život, djelima, Sotonista postaje kao Sotona i tako evoluira da sudjeluje u novoj i višoj egzistenciji. Takva djela donose uvid, samo-otkriće, postozanje ezoteričnog znanja, 'zabranjenog' iskustva, zadovoljstava života – i to je također ono što mjenja druge i svijet i što može patnju, mizeriju, smrt: što je, ukratko, zlo.

Nadalje, Sotona je stvarno Biće – On nije samo simbol, arhetipski ili nekakav drugi, određenih prirodnih sila ili energija. On ima život, postoji – čini da se stvari dogode – izvan naše, individualne psihe. Tj., naše individualne volje, pa čak i naše individualne Magije, ne može se kontrolirati [kao što mekušci i imitatori Sotonisti vole vjerovati]. Ali, taj 'život' nije 'ljudski' – nije vezan za tijelo pa čak ni za naše kauzalno vrijeme i prostor. Ezoterično rečeno, ono je akauzalno.

Sotona, međutim, nije sam – tj., on nije jedini Mračno, sinisterno Biće koje utječe na naš svijet a s tim i egzistenciju. On ima svoj ženski dio – Gospodaricu, Ljubavnicu, Mladenku. Ezoterično, Njeno ime je Bafomet. Ona je Mračna Boginja.

Tako se Sotonistički Inicijat opisuje kao ljubavnik jednog ili oba ova sinisterna entiteta – i prava Sotonistička Inicijacija može biti vezana ritualom kopulacije ili sa Sotonom ili sa Bafomet [gdje Svećenik/Svećenica preuzima oblik entiteta]. U pravom Sotonizmu nema 'obožavanja Sotone' (ili Bafomet) – nego radije prihvaćanju Njih kao prijatelja, ljubavnika (ili, u ranijim stadijima, ponekad kao 'oca' ili 'majku' ili kao brata i sestru).

Sotonista tako evoluira u viži oblik – i izriče svjesnu evoluciju u akciji. Tako da je Sotonizam suština Staze Lijeve Ruke.

Zlo:

Pogreška je, nedavno objavljena od nekih, generalno smatrati LHP ili Sotonizam posebno, samo kao tijelo ezoteričnog znanja i/ili kolekcije, rituala ili magijskih radnji, od kojihili-ili u jedno ili oba može 'zaroniti' zbog osobne pouke i da bi se osigurao sa 'imidžem'.

Svi Putevi Lijeve Ruke jesu teškoće – oni uključuju samo-trud tijekom mnogo godina. Također su mračni, i uključuju od individua koji ih slijede da odu izvan granica svake društvene nametnutosti. Tj., oni su sinisterni i 'zli', Oni uključuju prava sinisterna djela u stvarnom svijetu – ne igranje čarobnjaka i čarobnice.

Određene individue i određene organizacije koje tvrde da pripadaju LHP-u pokušale su rastjerati 'zlo' koje okružuje LHP i Sotonizam – negirajući samu tu realnu i zlu prirodu tih puteva. Međutim, što ti imitatori Sotonist, ti pozirajući pseudi, misle pod Sotonizmom ako nije 'zlo'? Ako Sotonizam nije 'zlo', što jest? [Ili, preciznije, ako Sotona nije zao, tko jest?]

Prava priroda zla – a s tim i Sotonizma i LHP-a – je krivo shvaćena. Zlo je prirodno i nužno – ono testira, odstranjuje, izaziva reakcije i time doprinosi evoluciji. I ponovno – Sotonizam je prepun zla: on jest zlo. Sotonisti su sinisterni, zli. Drugačiji nemogu biti.

Zlo, točno definirano, je dio kozmičke dijalektike – to je sila, koja je a-moralna: tj., ona je izvan granica 'morala'. Moral je izveden iz ograničene (ljudske - ili radije, pseudo-ljudske) perspektive, moralnost je projekcija individualne svjesnosti na stvarnost. Ne postoji ništa takvo kao što je 'moralno' ili nemoralno. Sve moralnosti su umjetne – one su apstrakcije. Djela, od individua, koje se normalno smatraju 'zlima' jesu stvari koje rade individue jedne protiv drugih – tj., zla djela se smatraju kao da pripadaju nama, kao vrsti. 'Zlim' se ne smatra tigar koji ubija i jede osobu: to je prirodno, u prirodi je tigra. Ono što je i što se generalno smatra zlim, u čovjeku, je ništa drugo nego instinkt – ili radije, osjećaj, pred-svjesna želja ili želje.

Takvi instinkti su prirodni – djela koja iz njih proizlaze mogu i ne moraju biti korisna. Tj., djela nisu 'zla' sama po sebi. Ona nebi trebala biti osuđena nekim umjetnim apstrakcijama, već radije po njihovim posljedicama – njihovim efektima, koji su ili pozitivni ili negativni. Međutim, oni mogu biti pozitivni ili negativni ovisno o okolnosti: tj., njihova procjena može varirati ovisno o izabranoj perspektivi. Ta perspektiva je obično od 'vremena'. Jedina točna prosudba o određenom djelu ili akciji je ona koja uzme u obzir efekte te akcije ne samo u sadašnjosti nego i u budućnosti, i to ovo drugo na široj vremenskoj skali. Tako prosudba takvih djela suštinski je a-personalna – ona nosi malo ili nimalo sličnosti sa emocionalnim afektima tog čina u trenutku tog čina ili sa skorim trenutcima koje slijede iza tog čina. [u]


Prava djela zla su ona koja su urađena svjesno – i mogu biti od dvije vrste. Prva su djela iz neznanja: urađena zbog manjka samo-znanja i obično bez uvažavanja njihovih posljedica izvan trenutka. Druga su impersonalna djela urađena iz znanja o posljedici izvan trenutka. Ovaj prvi ne uključuje procjenu izvan osobnih osjećaja; drugi uključuje procjenu izvan osobnog (iako mogu biti osbona djela – tj., za dobrobit individue). Sotonističko zlo djelo je ovo drugo – ona su afektivna i efektivna: sudjelovajne u kozmičkoj dijalektici. Isprva ne moraju biti potpuno razumljivi – tj., proizlaziti iz instintka u gavnoj. Ali Sotonistička namjera iza njih čini individuu više svjesnom, više budnom posljedica, i osobenih i više-osobenih, i tako omogućujući prosudbi da se kultivira.

Instintkivna djela nisu 'zla' – obično dolaze iz ne zrelosti. Zla djela proizalze iz zrelosti – ali ne zrelost je potrebna da bi se dosegao taj stadij. Tj., tu postoji rast. 'Moralnost' pokušava ugušiti instinkt i time ograničava rast. Sotonistička zla djela u posljedici popravlja balans – i dopušta pravoj zrelosti da se razvije.



- Red Devet Kuteva -